Saosiguranje

Kod saosiguranja, vise osiguravaca (saosiguravaca) dele izmedu sebe rizik iste vrste, odnosno rizik koji se odnosi na isti predmet osiguranja. Svaki od saosiguravaca preuzima obavezu za deo osigurane vrednosti, ali tako da ukupan zbir njihovih pokrica ne prelazi osiguranu vrednost. Dakle, rec je o neposrednoj, horizontalnoj raspodeli rizika izmedu saosiguravaca koji individualno preuzimaju svoj deo obaveze. Nijedan saosiguravac ne odgovara za obaveze drugih saosiguravaca. Saosiguranje se primenjuje samo u izuzetnim slucajevima, kada se radi o krupnim i teskim rizicima, koje ne moze da preuzme jedan osiguravac.

Ugovorom o saosiguranju stvara se lancana obaveza nekoliko saosiguravaca prema istom osiguraniku. Horizontalnom deobom jednog rizika svaki od saosiguravaca preuzima svoj deo obaveze, odnosno pokriva svoj deo sudelovanja u snosenju rizika.

Kod saosiguranja se podrazumeva prisustvo dva ili vise osiguravaca neposredno u zakljucivanju jednog ugovora o osiguranju, tako da svaki osiguravac preuzima pokrice odredenog dela rizika. Saosiguranje u sustini predstavlja raspodelu jednog rizika na nekoliko delova koje svaki osiguravac preuzima u direktno pokrice iz zajednickog ugovora ili zajednicke polise osiguranja.

Osiguravac koji je pokretac obaveze iz osiguranja putem ugovora o saosiguranju jeste takozvani vodeci osiguravac. Njemu obicno ostali saosiguravaci poveravaju izvrsenje obracuna i naplatu premije osiguranja, koju on zatim raspodeljuje na ostale saosiguravace.

Kod ugovora o saosiguranju postoji samostalnost i nezavisnost obaveza svakog saosiguravaca. Obaveza svakog saosiguravaca iskljucivo je njegova i ni u kom slucaju se ne prenosi na ostale saosiguravace. Drugim recima, kao da je ugovarac osiguranja zakljucio sa svakim saosiguravacem poseban ugovor o osiguranju.

Saosiguranje je neophodno razlikovati od visestrukog osiguranja, to jest kada je neki predmet osiguran kod nekoliko osiguravaca od istog rizika, za isti interes i na isto vreme. U saosiguranju se zakljucuje jedan ugovor o osiguranju, a kod visestrukog osiguranja zakljucuje se nekoliko samostalnih ugovora. Pri tom pojedini osiguravaci u trenutku zakljucenja ugovora ne znaju za ostale ugovore.

Reosiguranje

Osiguravajuce organizacije, stupajuci u poslove osiguranja sa osiguranicima, obavezuju se da za primljenu premiju, uz ispunjenje odredenih uslova, nadoknade osiguranicku stetu, sto znaci da primaju na sebe jednu znacajnu funkciju i obavezu. Bez obzira na koriscenje naucnih metoda ekonomije, statistike, matematike i drugih nauka, po pravilu, uvek postoji opasnost da dode u pitanje likvidnost, odnosno solventnost osiguravajuce organizacije. Ustvari, uvek moze doci do nepredvidivih momenata, odnosno da stete budu znatno vece nego sto se mogu predvideti i da sredstva od premija ne budu dovoljna za njihovu naknadu. Rizik od nesolventnosti se povecava u slucaju da je osiguravajuca organizacija manja, sa malom i nehomogenom rizicnom zajednicom i nedovoljnom sopstvenom bazom.

Da bi se otklonile opasnosti koje postoje u osiguranju, pojavila se institucija reosiguranja, cija je funkcija u tome sto osiguravajuca organizacija prenosi deo rizika na drugu organizaciju, kojoj ustupa deo premije za preuzeti rizik. Na ovaj nacin se postize dodatna sigurnost, jer se rizik rasporeduje na veci broj organizacija, a posebno sto je, po pravilu, organizacija koja preuzima funkciju reosiguranja jaca. Institucija reosiguranja, koja udruzuje osiguravajuce organizacije, povecava sigurnost osiguranika sa velikim tehnickim i finansijskim potencijalom. Na taj nacin su stvorene mogucnosti da se osiguraju i najtezi rizici u savremenoj visokorazvijenoj privredi.

Sto se tice pravnog odnosa izmedu osiguranika i osiguravaca, reosiguranjem se nista ne menja – osiguranik i osiguravac neposredno sklapaju ugovor o osiguranju, a u narednoj fazi dolazi do ugovornih odnosa izmedu organizacije koja je izvrsila osiguranje (osiguravaca) i organizacije koja prihvata reosiguranje. Medutim, iako ne postoji pravna veza izmedu osiguranika i reosiguravaca, ona je od znacaja za opredeljenje osiguranika, koji ce se, po pravilu, pre odluciti za osiguranje sa reosiguranjem.

Retrocesija

Retrocesija je deljenje rizika primljenog u reosiguranje i ustupanje njegovog dela drugom reosiguravacu u pokrice.

Kao sto je reosiguranje osiguranje osiguravaca, tako je i retrocesija osiguranje reosiguravaca. Pojmom retrocesija oznacava se odnos koji nastaje iskljucivo izmedu reosiguravaca, a deljenje ili ustupanje rizika traje sve dok postoji potreba za tim.

Ekonomska nacela reosiguranja i retrocesije su ista jer je identican i sadrzaj pokrica obaveze. Retrocesija omogucava vertikalno deljenje rizika i prenosenje nepokrivenog dela obaveze na drugog retrocesionara, tako da obaveza svakog nosioca rizika ostaje u granicama njegovih finansijskih kapaciteta. Cilj svakog ucesnika je da nosi i ucestvuje u riziku iz osiguranja u onoj meri koju moze da pokrije svojim sredstvima, ali i da zadrzi proporcionalni deo premije. Raspodela rizika, a narocito aktivni poslovi reosiguranja, zahtevaju veliku opreznost i svestranu analizu poslova, odnosno rizika.

Ugovor o retrocesiji se, u principu, moze zakljuciti u svim vrstama reosiguranja, ali u praksi nije uobicajena retrocesija u sistemu reosiguranja godisnjeg viska steta. Nije uobicajena zato sto stvara velike teskoce cesionaru zbog raznovrsnosti rizika i mogucnosti velikih promena u portfelju cedenta.

Premijsko i uzajamno osiguranje

Premijsko osiguranje je najstariji oblik osiguranja. Kod ove vrste osiguranja, osiguravac se profesionalno bavi osiguranjem i prikuplja novac u vidu premije za pokrice stete. Kod nas postoji ovaj vid osiguranja.

Na zapadu postoje drustva za uzajamno osiguranje. Kod uzajamnog osiguranja cilj nije postizanje profita. Ovde se isti subjekti osiguranja istovremeno javljaju u ulozi i osiguravaca i osiguranika. Kod uzajamnog osiguranja prisutna je nesigurnost, posto se uzajamno drustvo obavezuje da nadoknadi stetu, makar i po cenu sve svoje imovine. Ovde bi zakonodavac morao intervenisati i propisati uzajamnom drustvu da u poslovanju uvazava princip solventnosti i sigurnosti.

Individualno i kolektivno osiguranje

U kolektivnom osiguranju jednim ugovorom se osigurava vise lica. Veoma je razvijeno kolektivno osiguranje od posledica nesrecnih slucajeva (osiguranje ucenika i studenata kao dobrovoljno osiguranje i osiguranje putnika u javnom saobracaju kao obavezno osiguranje). Kolektivno osiguranje je rentabilno za osiguravaca, a povoljno za osiguranika.

Individualno osiguranje se odnosi na osiguranje samo jednog lica (na primer, osiguranje zivota jednog lica).







3 Sistemi zdravstvene u BiH

Reformsko opredjeljenje u oba BiH entiteta, je jačanje primarne zdravstvene zaštite (PZZ), podržano racionalizacijom viših nivoa zdravstvene zaštite. Implementacija obiteljske medicine (OM) na području BiH je podržana različitim projektnim aktivnostima, kao što su edukacija timova (doktora i sestara), rekonstrukcija i opremanje ambulanti. Rezultati pojedinih reformskih aktivnosti se ne prikazuju kroz redovnu zdravstvenu statistiku, zbog čega nedostaje sveobuhvatni uvid u rezultate reforme. Ovo se posebno odnosi na službe porodične medicine, Centre za mentalno zdravlje u zajednici i Centre za fizikalnu rehabilitaciju u zajednici čiji se podaci, putem redovne zdravstvene statistike, prikazuju zbirno kroz usluge domove zdravlja kao što su usluge opće medicine ili usluge specijalističko-konsultativnih službi.U sistemu redovne statistike podaci koji se odnose na specijalističko-konsultativnu zaštitu nisu pouzdani obzirom da nisu definisani pojedini indikatori koji se odnose na ovaj vid zaštite. Nadalje na federalnom nivou nedostaju podaci koji se odnose na bolnički morbiditet, te na ovaj način nedostaju značajni podaci koji bi upotpunili /ukazali sliku zdravstvenog stanja stanovništva Federacije BiH, kao polazište za planiranje i organizaciju adekvatne zdravstvene zaštite stanovništva.

U skladu sa Zakonom o statistici i Programom statističkih istraživanja u Federaciji BiH koji usvaja Parlament FBiH i Zakona o zdravstvenoj zaštiti Zavod za javno zdravstvo FBiH je ovlaštena institucija za vršenje ststitičkih istraživanja iz područja zdravstva a u svrhu praćenja i ocjene zdravstvenog stanja stanovništva kao i rada organizacije zdravstvenih službi.Podaci se prikupljaju i dostavljaju prema principu «viši administrativni nivo-manji obim podataka», tako se podaci sa općinskog nivoa dostavljaju u kantonalne zavode za javno zdravstvo (10 kantonalnih zavoda), odakle se dio podataka prosljeđuje u Zavod za javno zdravstvo FBiH.

Zavod za zdravstveno osiguranje i reosiguranje Federacije BiH svake godine počev od 2002 god. vrši Obračun sredstava u zdravstvu FBiH,a u kojima se prezentiraju konsolidovani podaci o ostvarenim sredstvima i ukupnoj potrošnji u zdravstvenom sektoru Federacije Bosne i Hercegovine, a koji uključuju podatke o ostvarenim i utrošenim sredstvima u zavodima zdravstvenog osiguranja i zdravstvenim ustanovama u javnom i privatnom sektoru.

Nedostaci u sprovođenju zdravstveno statističkih istraživanja su: kvalitet podataka, nemogućnost prikupljanja svih relevantnih podataka, nedovoljni kapaciteti institucija i nedostatna financijska sredstva, za provođenje i izvršenje većeg broja statističkih istraživanja. Tako se od sedamnaest programskih istraživanja za sektor zdravstva u FBiH provodi samo sedam.

Svi pokazatelji prikazuju se u odnosu na procijenjeno stanovništvo obzirom da popis stanovništva u BiH nije sproveden od 1991 god.Privatni sektor većim dijelom ne dostavlja podatke o svom radu, te se podaci dobiveni na ovaj način odnose isključivo na javni sektor.Raspoloživi podaci koje prikupljaju zavodi za javno zdravstvo i zavodi za zdravstveno osiguranje se ponekad preklapaju i dupliraju što je posljedica nedostatka protoka i razmjene podataka između ovih institucija. Zbog navedenog, Zavod za javno zdravstvo FBiH je početkom 2004. godine pokrenuo reviziju zdravstveno-statističkog sistema u FBiH.


Kako se značajni projekti realiziraju u saradnji sa nevladinim sektorom uočen je nedostatak adekvatnog prikupljanja, pračenja i izvještavanja o realizovanim projektnih aktivnosti i njihovih utjecaja na zdravstveni sistem.

Podaci i pokazatelji o stanju i poslovanju zdravstvenog sektora, trebali bi poslužiti nadležnim organima vlasti kao osnova za analize problema koji karakterišu zdravstveni sektor u Federaciji Bosne i Hercegovine, a u cilju utvrđivanja zdravstvene politike i definisanju mjera usmjerenih na unapređenje zdravstvenog sektora. Međutim postojeće prikupljanje podataka nije dovoljno za praćenje cijene koristi ( cost-benefit ) i cijene uspješnosti (cost-effectiveness) sektora.

Svi dostupni podaci iz sistema redovne zdravstvene statistike i Obračun sredstava u zdravstvu se ne objedinavaju niti upoređuju sa nivoa federlnog mnistarstva zdravstva. Obzirom da kapaciteti Federalnog ministarstva zdravstva nisu razvijeni za adekvatno praćenje i analizu raspoloživih podataka, a što je prepreka u za utvrđivanje zdravstvene politike i poduzimanju ogovarajućih mjera, unutar ministarstva uspostavlja se Sektor za javno zdravlje , monitoring i evaluaciju .

Zdravstveni sistem je dinamičan i kompleksan sistem na koji utječu različiti akteri, od kojih mnogi imaju slične ciljeve za postizanje poboljšanja zdravstvenog statusa, poboljšanja zaštite od financijskog rizika ( i osiguranje održivosti) i poboljšanje zadovoljstva i učestvovanje korisnika u sistemu sa višestrukim programima, strategijama i financiranjem. Za prikupljanje postojećih podataka značajnih za zdravstvo, od posebne je važnosti jačanje suradnje sa drugim sektorima /institucijama (Statistički zavod, MUP, nevladinim sektorom i sl.).

Postojeći sistem prikupljanja i analize podataka onemogućava uvid u, ne samo dosadašnje rezultate reforme sistema zdravstva, već i budućih opredjeljenja zdravstvene politike. Stoga će se u okviru projekta «Jačanje zdravstvenog sektora» financiran iz kredita Svjetske banke, u okviru komponente 3-Formulacija zdravstvene politike pokrenuti aktivnost za unapređenje sistema nadzora i procjene.

U tom kontekstu je neophodno razviti opći okvir za procjenu učinka sektora.Opći okvir treba da bude usklađen sa procesom planiranja i budžetiranja za ukupni sektor, a što će omogućiti kreatorima politike da integrišu razvoj investicionog okvira sa rezultatima zasnovanim na dokazima i sistema nadzora i procjene

Zdravstveno osiguranje je sistem za pokrivanje troškova zdravstvene zaštite unapred, preko doprinosa (Bizmarkov sistem) ili poreza (Beveridžov sistem) koji se uplaćaju u zajednički fond ili zavod zdravstvenog osiguranja za sve ili neke zdravstvene usluge određene zakonom, podzakonskim aktima ili polisom osiguranja(kod privatnog osiguranja). Zdravstveno osiguranje može se odnositi na ograničen ili sveobuhvatni raspon zdravstvenih usluga i može služiti kao potpuno ili delimično pokrivanje troškova određene usluge, leka ili medicinskog sredstva. Povlastice se mogu sastojati u pravu na određene zdravstvene usluge ili na refundaciju osiguraniku za određene troškove. Državno zdravstveno osiguranje uređuje i vodi država, privatno osiguranje je takođe uređeno zakonom i vođeno od strane osiguravajućeg društva ili neke druge privatne agencije koja za to ima dozvolu. Zdravstveno osiguranje može biti obavezno i dobrovoljno. Obavezno zdravstveno osiguranje pokriva osnovni paket zdravstvenih usluga propisanih zakonom. Dobrovoljno osiguranje je ono osiguranje koje zaključuju ona lica koja nisu obavezno osigurana po zakonu,bilo za osnovni ili dodatni paket usluga(dodatno osiguranje).

Odmah po završetku Drugog svetskog rata, celokupno stanovništvo država u kojima se formirao socijalistički sistem bilo je obuhvaćeno pravom na besplatnu zdravstvenu zaštitu po modelu obaveznog zdravstvenog osiguranja. Engleska je 1948. godine uvela sistem koji je obuhvatio celokupno stanovništvo, a podrazumeva pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu "Nacionalna zdravstvena služba". Po njemu, celokupno stanovništvo Engleske koristi besplatno određeni broj datih prava u okviru sistema zdravstvene zaštite zemlje. Kasnije su sve zemlje zapadne Evrope postepeno uvodile sistem zdravstvene zaštite. Danas je u Engleskoj i Italiji celokupno stanovništvo obuhvaćeno besplatnom zdravstvenom zaštitom, tj. sistemom "Nacionalne zdravstvene službe". Ovo se finansira putem ubiranja poreza. Obuhvaćenost stanovništva besplatnom zdravstvenom zaštitom iznosi u Francuskoj 95%, Nemačkoj 85%, Švajcarskoj 98%, Belgiji 95%, Grčkoj 95% i Španiji 95%. U ovim zemljama finansiranje besplatne zdravstvene zaštite vrši se kroz sistem obaveznog (ili kombinacijom obaveznog i dobrovoljnog) zdravstvenog osiguranja, koje plaćaju pojedinci i poslodavci. Obavezno zdravstveno osiguranje se zasniva na principu uzajamnosti i solidarnosti. Upravo ovaj vid brige o bolesnom stanovništvu izraz je stepena demokratske razvijenosti društva i ekonomske moći države.
4 Zakoni utemeljeni na Bismark-ovom modelu zdravstvene zaštite

To je najstariji sistem zdravstvenog osiguranja koji je nastao sa uspostavljanjem prvog zakonodavstva sa područja zdravstva i zdravstvenog osiguranja u Nemačkoj 1883. godine, kada je vladao Otto von Bismarck . Prethodno dobrovoljno, osiguranje ovim zakonom postaje obavezno, što propisima obezbeđuje država. Glavni izvor sredstava za zdravstvenu zaštitu u toj grupi država predstavljaju sredstva socijalnog osiguranja. Osiguranje od rizika plaćaju svi koji imaju bilo kakav dohodak. Finansiranje u tim sistemima uključuje određivanje stope doprinosa koje plaćaju poslodavci, plaćanje doprinosa od strane radnika kao i transfer iz drugih kasa ili fondova (npr. penzioni fond ili fond za nezaposlene). Poslodavci i uposleni plaćaju doprinose po pravilu u jednakom iznosu. Doprinosi se slivaju u bolesničke kase ili osiguravajuća društva, koja su od države skoro potpuno nezavisne, ali su (u različitoj meri) podvrgnute državnom nadzoru. To znači da same određuju stope doprinosa za zdravstveno osiguranje, opredeljuju prava osiguranih osoba u odnosu na zdravstvene usluge i novčana primanja i stupaju u odnose ugovaranja sa bolnicama, udruženjima lekara, stomatologa i farmaceuta. Najčešći način plaćanja izvođača usluga je do obima posla koji je određen u ugovoru između izvođača i nosioca osiguranja. Takvim načinom upravljanja obezbeđena je njihova nezavisnost od države i državnog budžeta. Međutim, nezavisnost ne znači i nezainteresovanost države za sistem zdravstvenog osiguranja. Štaviše, država ima izraženu regulativnu i nadzornu ulogu u tomsistemu. Prava iz oblasti zdravstvenog osiguranja su osigurana skoro svim stanovnicima države. U načelu je članstvo u tom sistemu obavezno za sve stanovnike države, iako u praksi nijedna država ne obezbeđuje univerzalni pristup zdravstvenim uslugama celokupnom stanovništvu. Obavljanje zdravstvene delatnosti u okviru obaveznog zdravstvenog osiguranja je neprofitno. Privatna osiguranja i lična sredstva u celom sistemu ne predstavlaju značajan udeo, ali su dozvoljena i moguća za pojedince čiji prihodi prelaze određeni nivo, kao što postoje i tzv. Transferi, odnosno zdravstvene subvencije, za grupe stanovnika koji su ekonomski slabiji (besposleni, socijalno ugroženi, izbeglice itd), što blaži negativne učinke privatnog zdravstvenog osiguranja. Bismarck-ov model finansiranja zdravstva imaju Slovenija, Austrija, Belgija, Francuska, Nemačka i Luksemburg.


Izvor: http://www.maturskiradovi.net/forum/Thre...tarski-rad